SEGUFIX

“Potreba je majka izuma: ovo je bio početak SEGUFIX-sistema. Sledi priča o tome kako SEGUFIX-Sistem je razvijen..

U davna vremena pacijenti su vezivani za zglobove i članke radi imobilizacije i medicinskog tretmana. Ovakvi vezovi su neminovno dovodili do pojave rana, anksioznosti i napada panike.

Ovaj način vezivanja je ostao nepromenjen sve do šezdesetih godina prošlog veka, kada se pojavljuje ideja o Segufix sistemu: dete je primljeno u bolnicu sa pneumonijom. Da bi dete bilo na striktnom odmoru u krevetu vezan je u krevet na već gore opisan način. Kao odgovor, dete odbija da jede. U očajanju roditelji zahtevaju da se njihov sin otpusti na njihov sopstveniveni rizik i odveli ga kući.

Zdravstveno stanje deteta kod kuće je brzo poboljšan. Dete je i dalje bilo na strogom odmoru u krevetu. Otac deteta je došao na briljantnu ideju. Konstruisao je pojas koji bi zadržao dete u krevetu ali koji minimalno ograničava njegovu slobodu kretanja unutar kreveta. Pošto je ograničenje bilo minimalno, deta je počelo da prihvata odmor u krevetu. SEGUFIX-sistem je rođen.

Ovaj prototip je pao u zaborav sve dok se bliski prijatelj konstruktora, pedijatar dr Althoff, nije požalio na probleme stavljanja dece na striktan odmor u krevetu.

Otac detaeta se posvetio razvoju prihvatljivog bezbednosnog sistema, koji bi ostao veran motu – da se dozvoli pacijentu “maksimalna sloboda da se pokreće pod najmanjim potrebnim ograničenjem.”

Ugledni lekar, dr h.c. Burger-Princ, prihvatio je SEGUFIX-sistem za svoje pacijente kao sistem odgovarajuće funkcionalnosti i uveo ga u Univerzitetsku bolnic Hamburgu-Eppendorf.

U medicinskim krugovima stručnjaci su SEGUFIX-sistem prihavtili sa ogromnim odobravanjem, jer za razliku od konvencionalnih stega, bez bilo kakvog prostora za kretanje, SEGUFIX-sistem je sada predstavljao prihvatljivo rešenje, koje se medicinski radnici opisali kao “Humano ograničenje”.